Druga međunarodna konferencija ''Trauma, pamćenje i ozdravljenje na Balkanu i šire'' koja je trajala u periodu od 12. do 14. jula 2016. je okupila stručnjake i stručnjakinje iz različitih oblasti koji su pokušali iznaći zajednički modus ili rješenje za duboko istraumatizirana društva u BiH i cijeloj regiji. Konferencija se tematski sastojala od panela na kojima se raspravljalo o traumama, pamćenju i ozdravljenju kako je to kazao i sam naziv konferencije.
U skladu s tim, po otvorenju konferencije, profesor Siniša Malešević je govorio o nacionalizmu, kolektivnoj traumi i povijesnoj sociologiji. Kazao je da nacionalizam ne može opstati bez slika i priča kolektivne traume. U svom izlaganju je predstavio dvije utjecajne teorije iz ovog područja – Alexanderovu kulturološku traumu i Smithovu etno-simboličnu procjenu nacionalizma koje predstavljaju okvire razumijevanja kolektivne traume i nacionalizma te je, uzimajući u obzir njihova ograničenja, predstavio vlastitu teoriju različitih vrsta moći prisutnih u nacionalizmu: prisilnu organizacijsku moć, ideološku moć i emocionalnu moć. Njegova kritika ovih dviju teorija je bila da, u odnosu na nacionalne priče koje imaju značenje i ljude iskonski vežu uz naciju, nacionalizam zahtijeva ogromnu energiju i resurse (primjerice optužbe) da bi preveo trunčicu solidarnosti ili iskustva osobne traume u autentične nacionalne identitete.
Povjesničar Dubravko Lovrenović nam je predstavio sliku suvremene BiH kao države koja je do te mjere nazadovala da se može okarakterizirati kao srednjovjekovna država. Opisao je ovo sa stajališta da spas dolazi kroz naciju (kao što su ljudi u srednjem vijeku spas vidjeli samo u Crkvi), a veza između gospodara i sluge je utemeljena na unutrašnjim raskolima i monopolima nasilja. Nazvao je situaciju u BiH kao ''poslijeratno stanje rata u kojemu su konflikti duboko ukorijenjeni u svim porama društva.''
Drugog dana su Nancy Good i Amela Puljek - Shank postavile provokativno pitanje: ''Kakvo dobro se može iznaći iz traume?'' Čuli smo terminologiju i slušamo o evoluciji i postignućima iz oblasti mentalnog zdravlja koji se tiču stresa traume uključujući kako se mozak ponaša za vrijeme ''traume'' i kako ponovno uspostaviti vezu značenje, koji čini dio našeg mozga, tj. moždanu koru i naše osjećaje i instinkte koji se nalaze u amigdali. Puljek - Shank je podijelila vlastitu priču o traumi i ozdravljenju, kao i različite mitove ili čak laži o traumi poput one da netko može ''oprostiti i zaboraviti''.
Steve S. Olweean je trećega dana govorio o tome što to znači ozdravljati traumu kada je cijelo društvo žrtva. Kazao je da je proces oporavka najčešće usmjeren na vidljive, fizičke potrebe dok psihološke rane sporadično ili nikako ne tretiraju i samim tim ostaju nerazjašnjene.

Kako bi se osigurali obrasci za dijeljenje ideja o izliječenju kolektivne traume i prevencija transgeneracijske traume i poticanje na dijalog, Olweean je svojim predavanjem nastojao fokusirati se na uspoređivanje razlika i sličnosti u iskustvima individualne i kolektivne traume uključujući izražene simptome, odugovlačenje, utjelovljenje i dinamiku prenošenja na buduće generacije.
Prilikom zatvaranja konferencije Zilka Spahić – Šiljak je kazala da je veoma bitno nastaviti podizati svijest ljudi o važnosti zajedničkog rada na pamćenju i ozdravljenju Balkana, a posebno mladih kroz edukacije na kojima se raspravlja o bolnim pitanjima prošlosti o kojoj postoje barem tri različita narativa. Zbog toga smatra da je potrebno kreiranje mreže znanstvenika i praktičara iz regije i svijeta koji će biti podrška jedni drugima u nastojanju da se u liječenju trauma podijele metodološki pristupi i dobre prakse.
Osvrćući se na posjetu Srebrenici i razgovor sa ženama iz udruženja ''Snaga žene'', može se kazati da su uzorit primjer nošenja s traumom. Sudionici konferencije su se obećali vratiti sa svojim studentima i studenticama kako bi mogli vidjeti u praksi što znači nositi se na pravi način s traumom.
Pored navedenih zaključaka također je istaknuto da se društva na Balkanu moraju suočiti sa vlastitim traumatskim iskustvima i na pravi ih način transformirati kako bi građani mogli graditi budućnost bez pritiska prošlosti. Tom prilikom u obzir je potrebno uzeti kompleksnost individualnih i kolektivnih trauma kada se radi na terenu, jer zbog strahova i podijeljenosti, ljudi nisu najčešće u stanju napraviti iskorak niti razumjeti drugoga. Također, navedeno je da je glavni preduslov pomirenja i koračanja ka budućnosti razumijevanje tuđe boli i patnje, te da je taj proces dugotrajan i da mu je potrebno strpljenje i posvećenost.
Dio video materijala sa prezentacijama učesnika možete naći na ovom linku.

Radovi učesnika (prevod na BHS isključivo) su objedinjeni u Zborniku objavljenom na Webu: NEIZLIJEČENA TRAUMA - ZBORNIK RADOVA

Cjelokupna konferencija je bila medijski propraćena i više možete pogledati i na sljedećim linkovima:

http://www.hayat.ba/vijest.php?id=37022

http://www.federalna.ba/bhs/vijest/171844/
konferencija-o-posljedicama-ratnih-sukoba-na-balkanu-90-ih-godina

http://tvsa.ba/ba/vijesti/
posjetom_srebrenici_i__potocarima_zavrsena
_medjunarodna_konferencija

http://vijesti.ba/clanak/317259/drustva-na-balkanu-se-moraju-suociti-s-vlastitim-traumatskim-iskustvima